Facebookpinterestinstagram

Šta nam se dešava u glavama kada mislimo? Kada osećamo? Kada stvaramo?

Da li su sve misli iste i jednako brze? Ima li ih uvek isti broj?

Zašto nam se ponekad misli roje i prepliću a ponekad, kao za pakost, nema nijedne da nam „padne na pamet“?!

Misaoni proces je složena stvar.

Veoma zavisi od trenutka u kome se nalazimo, od društva u kojem smo, da li imamo neko prethodno iskustvo i znanje ili ne. Često nismo ni svesni šta je to što nas pokreće na razmišljanje, koji je to okidač, koja je to inspiracija.

Nekada se nađemo u situaciji kada moramo brzo da reagujemo, da „iz topa ispalimo“ sve što znamo i nadamo se da smo metu pogodili pravo u centar. Što više situacija ovog tipa, naš mozak postaje britkiji a izražavanje preciznije. Ne rasplinjujemo se nego smo jasni i dorasli svakom izazovu.

Ima, opet, misli koje nadođu kad natenane posmatramo oblake nad glavom, kad osluškujemo šum vetra ili šušt lista. One su razmahane, razigrane, kreću se, rastu i razvijaju. One nam gone maštu i ne daju nam da mirujemo. Početna misao vodi nas drugoj, trećoj, dvadesetčetvrtoj te kad se prenemo posle nekog vremena, pitamo se kako smo stigli dotle, u kojoj si vezi ova poslednja misao u nizu sa onom od koje smo počeli? 😊 Ih, da smo se bar setili da ih sve zapišemo, časkom bi nastao svetski bestseller!

Za neke misli potrebno nam je da smo sami

Za neke misli potrebno nam je da smo sami, da se ušuškamo u svoje maleno ja i pustimo ga da istražuje, pita se, dvoumi, troumi i traga za odgovorima koji će ga zadovoljiti.

Ipak, neke misli ne mogu da opstanu i razvijaju se u samoći – treba im dopuna, bilo kao potvrda bilo kao sučeljavanje, u svakom slučaju treba im izazov. Takve misli zahtevaju društvo.

Ovakav skup spontanih misli koje se utrkuju, prepliću, međusobno dopunjuju i uzdižu poznat je pod imenom brainstorming. Izuzetno i neponovljivo, to je zapravo prava misaona oluja sa žestokim sudarima i potresima, blještavim munjama i praskavim gromovima! Ko je jednom iskusio ovakvu razmenu misli, oseća se nadahnuto, živo, punim energije i spremnim da poleti u nove izazove!

O ovakvom iskustvu je govorio Aleks Ozborn u knjizi Primenjena mašta. U okviru svog posla u marketingu, primetio je kako je ljudima teško da dođu do kreativnih rešenja za reklamne kampanje. Opet, na grupnim sastancima gde su svi članovi iznosili svoje ideje, uvek su postizani odlični rezultati i to ne samo jedan! Zato je osmislio kreativno rešavanje problema u grupi i pretvorio u tehniku koja se danas osim u marketinškim firmama koristi i u školama, na pozorišnim probama, u IT kompanijama, svuda gde treba iznaći neko novo originalno rešenje ili rešiti naizgled nedokučiv problem.

E, a sad, šta je sa decom? Gde su deca u ovoj priči?

Deca ovakve stvari rade spontano i prirodno. Njima ne treba nikakva tehnika niti obučavanje. Svaki put kada se u igri sretne više dece, dovoljno je i samo dvoje, kada ih ponese žar igre i mozgovi se zahuktaju, vrcave ideje se ne daju izbrojati, a svaka misao može komotno tražiti svoje autorsko pravo na originalnost! Jer ono što su deca u stanju da smisle, u svojim glavama da povežu, nijedan odrastao čovek, ma koliko maštovit bio, ne može da predvidi.

Deca ne znaju za barijere, za neprikladnost, za već rečeno, za „glupe“ ideje. Svaka ideja je jednako dobra i može parirati bilo kojoj drugoj. Nije važan kontekst, prethodno iskustvo, znanje, nije važno ni da li se svaki pojam pravilno imenuje. Što više „lupanja“, veći je osmeh na licima a reakcija još šašavija.

Ostavite decu na pustom ostrvu

Ostavite međusobno nepoznatu decu samu na pustom ostrvu, časkom će se upoznati i dogovoriti šta im je dalje činiti. A ako ne znaju jedan drugome jezik, časkom će izmisliti svoj i prevazići i tu barijeru.

Deci je svaka igra podjednako stvarna, štaviše, ona nisu ni svesna da se igraju. Zato im je svaka podjednako vredna i čuveno „Još samo pet minuta!“ zaista je u rangu sa rešavanjem najvažnijim problema na svetu! Čuj u svetu, u univerzumu! Njihovom čudovišnom univerzumu!

Univerzumu u kome nastaju ideje. Univerzumu u kome nespojive stvari postaju jedan pojam kome izmišljaju čak i ime. Univerzumu kreativnosti. Univerzumu života.

Ne prekidajmo decu u igri, ne osporavajmo im pravo da „lupetaju“, da uzvikuju naglas, da govore sve čega se sete i da izmišljaju i izmišljaju i izmišljaju. Za to su oni mali carevi olujnih misli, a mi im skidamo kapu.